Neobična putovanja i turnirske priče (VM Milan Draško)

       Piše:VELEMAJSTOR MILAN DRAŠKO

 Neobicna putovanja i turnirske price
Zelio bih nakon putopisa i dijela serijala “Sedamdesete”, otvoriti i trecu temu, koja nije sasvim lisena slicnosti sa prethodnim, ali ce akcenat biti na prepricavanju dogadjaja, koji mi se cine zanimljivim, sa putovanja i turnira koje sam igrao u SSSR-u i Cehoslovackoj, osamdesetih godina proslog vijeka. Nakon malo detaljnijeg opisa i docaravanja atmosfere na  pomenutim turnirima, na samom kraju bih brzo prelazio s turnira na turnir, navodeci samo najzanimljivije detalje. Znam za savjet da izgubljenu partiju, ne treba sa zaljenjem i strascu pokazivati drugima, na turniru koji je u toku, jer se ponovo prezivljava drama, koja je imala nepovoljan epilog, dok podsjecanje na te daleke turnire, igrane u drzavama koje su vec izcezle sa istorijske scene, ima blagotvorno dejstvo. I tadasnji porazi i neuspjesi sad vec drugacije izgledaju, a slast nekih davnih pobjeda, ponovo me nadahnjuje.  “Sjecanja ponekad imaju snagu zivota” [Ivan Bunjin]

Talin
    Memorijal Paula Keresa, u Talinu, od 21.februara do 14.marta1985. bio je moj premijerni nastup u Sovjetskom Savezu, gdje se putovalo na sahovsko usavrsavanje, bez materijalnih pretenzija, ali sa velikim ambicijama ciji se limit tada jos nije nazirao. Volio sam igrati u SSSR-u, svjestan cinjenice da moram izdrzati dugu borbu, bez opipljivih gresaka. U to vrijeme sam imao odlicnu koncentraciju, znao da za svaki remi, a kamoli pobjedu, moraju biti ulozeni veliki napori. Prethodna 1984. godina bila je uspjesna, pobijedio sam na jakom openu u Pragu, u Starom Smokovecu, na velemajstorskom turniru, osvojio 2. mjesto iza Cernjina, ispred Salova, Stola, Plahetke, Knezevica, a narocito dobro igrao na “Bosninom” turniru 12. kategorije, na kom sam formalno jos bio majstor, i  poslije 8. kola, vodio, u drustvu sa Korcnojem, sa 5 iz 8. Pravi trenutak da se forma i uzlazna putanja uspjeha stave na probu u najsahovskijoj zemlji svijeta.

    Avion koji na liniji Beograd-Moskva, leti nesto manje od tri sata, priblizava se medjunarodnom aerodromu Seremetjevo 2. Ispod nas je nepregledna, tamna suma, slutimo blizinu velikog grada. Na aerodromu me cekaju dvojica ljudi iz Talina, clanovi brojnog organizacionog tima i brzo odvoze do moskovskog hotela “Sport”. Sutradan sa aerodroma Vnukovo, poleticemo za Talin. U hotelu “Sport” prave odlican borsc, corbu, koja potice iz Ukrajine, od govedjeg mesa, cvekle, koja daje crvenu boju i kiselkast ukus, mnostva drugih sastojaka i u ruskoj verziji, obavezne smetane [pavlake]. Turnir je 9.kategorije, utisak me ne vara, mnogo je jaci od nominalne kategorizacije. Igraju znacajna imena,  jedno cini cast i mnogo vecim turnirima od ovog; bivsi svjetski prvak Mihail Talj! Ne sjecam se ko je otkazao, nastupa 15 igraca. Glavni grad Estonije, Talin [400.000stanovnika], nalazi se na sjevernoj obali Baltickog mora, 80km. juzno od Helsinkija. Ima dobro ocuvan i atraktivan stari grad, okruzen dijelom sacuvanim bedemima i dio je kulturne bastine UNESCO-a. Smjesteni smo u 26 spratova visokom hotelu “Olimpija”, napravljenom 1980. zbog olimpijskih igara u Moskvi. U Talinu su, u sklopu igara, odrzavana takmicenja u sportovima na vodi.

    Do turnirske sale stizemo pjesice za 7-8 minuta, lijepa je, prostrana, sa velikom salom za analize koja se iz publike samo nazire. Dvije mlade djevojke prodaju ulaznice, svaki dan ce se sala, postepeno puniti do poslednjeg mjesta. U 1.kolu remiziram crnim figurama sa Fincem Vrjolom, u 2. sam slobodan, u 3. me ceka Viktor Gavrikov, koji je pocetkom godine, podijelio prvo mjesto na sampionatu SSSR-a. Bijeli sam, nastaje grinfeldova odbrana koju sam i ocekivao, igram rijetku liniju, karakteristicnu zbog ranog pomjeranja pjesaka na b4, imao sam solidno iskustvo u igranju ove pozicije. Tada nije bilo kompjutera, u pripremama smo se najvise oslanjali na sahovski informator, sahovske glasnike, sovjetske periodicne casopise. Uspio sam doci do biltena, tek zavrsenog prvenstva SSSR-a, bila je to prava riznica odlicnih partija. Gavrikov nije precizan u 14. potezu, u 16. pokusava manevrisati skakacem, ali potcjenjuje snagu mog 17.d5! nakon cega bijeli trajno preuzima inicijativu. Zavrsna pozicija zasluzuje dijagram!

Talj           

    “Iz prividno pognutog polozaja nad sahovskom tablom Talj je podigao pogled svojih krupnih crnih ociju prema Fiseru i uputio sesnaestogodisnjaku neskriveno podrugljivi osmeh” [Svetozar Gligoric-Mec stoleca-Fiser-Spaski]. Fiser je precrtao vec zapisani, dobitnicki potez, na kraju izgubio. Bilo je to na Bledu 1959. jedan genije u punom naletu, nadmudrio je drugog, ciji ce se rascvat dogoditi pocetkom sedamdesetih. Talj ce svojim osebujnim, napadackim stilom u do tada nevidjenom pohodu rusiti sve, pa i samog Mihaila Mojsejevica Botvinika. Vjerovatno ne postoji sahista koji je bio toliko obozavan. Cesto sam u ranoj mladosti drzao u rukama knjigu o Talju “Sahovski umjetnik i borac.” “Kad je bilo najteze, moj dragi Sasa Koblenc uvijek bi govorio: “Igraj Misa svoju igru”. Tako je Talj pisao o svom dugogodisnjem treneru.

    I evo, kakvog li zadovoljstva i pocasti, u 5. kolu talinskog turnira, igrao sam protiv samog Talja. Prenosim ovu kratku partiju u cjelosti.

1.Sf3-Sf6 2.c4-e6 3.Sc3-Lb4 4.Dc2-0-0 5.a3-Lc3 6.Dc3-b6 7.e3-Lb7 8.Le2-d6 9.b4-e5 10.Lb2-Sbd7 11.0-0-De7 12.d3-Sg4 13.h3-Sh6 14.d4-e4 15.d5

    Na moju ponudu remija, Talj je poslije izvjesnog razmisljanja odgovorio blagim smjeskom i prihvatanjem. Bio sam naravno zadovoljan, remi sa bivsim svjetskim prvakom prijao je mojoj sujeti, ali zar nije olako procerdana prilika koja se ne pruza cesto; igrati sa Taljem, boriti se sto duze, po cijenu moguceg i vjerovatnog poraza. Veliko uvazavanje protivnika, vlastiti karakter, odsustvo potrebne doze sportske drskosti, bile su suvise velike prepreke,stvar je mogao spasiti samo Talj, odbijanjem ponude, ali zbog dugogodisnje bolesti, prije svega, karijera Mise Talja ulazila je u jesenju fazu.

    Ni kratkoca partije, nije omela Taljevu fantaziju prilikom analize, ja sam djelovao kao slucajni posmatrac i solidan ucenik. U toku analize, nasem stolu prilazi visok, vitak covjek, pedesetih godina i pita me seretski: “Sta je to zemljace, samo remi protiv Talja”!? Ljubisa Grojic, rodom iz Ivanjice, dugogodisnji stanovnik Talina, neobicne zivotne sudbine. Naravno, brzo smo uspostavili blisku komunikaciju, on se cesto pojavljivao na manifestacijama na kojima je mogao sresti nase ljude. Rodjen 1928. ukljucio se kao veoma mlad u partizanski pokret. Jedne od prvih poratnih godina, nude mu da putuje na  konferenciju u Paris, on glatko odbija i odlazi na radnu akciju. Salju ga na skolovanje u Sovjetski Savez, zadovoljan je, dolazi u zemlju koja je tih godina bila san mnogih mladica. Tu ga medjutim zatice  rezolucija IB, zbunjen je, pokusava da se vrati u Jugoslaviju, ali bez uspjeha. Pomiren sa novim okolnostima, zapocinje drugaciji zivot, zeni se Ruskinjom, dobijaju sina Igora. Prvi put ce otici u otadzbinu tek 1961! Cesto setamo gradom, obrazovan, tolerantan veoma je zahvalan sagovornik. Govori mi o velikim zdravstvenim problemima koje je imao, zbog karcinoma, odstranjen mu je dio zeluca. Upoznajem i njegovu porodicu, prilikom posjete njihovom stanu. Na kraju turnira, odvesce moju prijateljicu Heli i mene na gala rucak u hotel “Viru.” Nakon Talja, lakse se igra sa drugima, u 6. kolu dobijam crnim Jana Rodzersa, u 7.prekidam protiv domaceg predstavnika Kika u dobijenoj poziciju, kad dobijem, pridruzicu se vodecem Dolmatovu.
    U mislima sam vec poletio visoko, budan sanjao podnozje Olimpa, zato me strmoglavi pad docekao nespremnog. Dolmatov me pobjedjuje u 8 kolu, nakon nastavka. Slijedi potpuno slobodan dan, odlazimo u pozoriste, gledamo znamenitu tragicnu operu u tri cina, “Lucia di Lamermur” [Lucia di Lammermoor]. Autor je Italijanski kompozitor iz Bergama Gaetano Donizeti [Gaetano Donizetti,1797-1848.], inspirisan knjigom slavnog Skotskog pisca Valtera Skota [Walter Scott,1771-1832.] “Lamermurska zarucnica” [The bride of Lammermoor]. Mnogo lijepih muzickih dijelova omogucava uzivanje i pored oskudnog znanja. Uoci odlaska u pozoriste, dugo setam gradom, kao i obicno.Temperatura je znala pasti i do -30, ali bez trunke vjetra, bilo je podnosljivo. U sobi gledam televiziju, plavokosa Kristl obraca se placnim glasom muzu Blejku, u tada popularnoj, dugotrajnoj seriji “Dinastija”.

    U devetom kolu remiziram sa Lembitom Oljem, u desetom sjajna intuitivna zrtva kvaliteta Genadija Kuzmina, gubim u nastavku, porazen sam, takodje u nastavku od Karnera, bijelim figurama, igrajuci izuzetno blijedo! Ulazim u sasvim suprotno raspolozenje, istopio se optimizam, potreban mi je predah i nalazim ga remijem protiv Karoljia. Pred tri zavrsna kola, rezonujem da bih mogao ostati na 50%, igram dva puta bijelim i neugodnu partiju, crnim protiv Elvesta. Desetog marta, desava se nesto nepredvidivo, umire sef drzave Konstantin Cernjenko, u 74.godini, nakon samo 13 mjeseci vrsenja vlasti. Proglasena je trodnevna nacionalna zalost, uvodi se dodatni slobodan dan. Na partiju protiv Vejngolda dolazim cvrsto rijesen da rano ponudim remi, vec u otvaranju. Medjutim, poslije 12.poteza crnog postizem veliku prednost, u takvim se pozicijama ne nudi remi. Postizem jednu od najefektnijih pobjeda ikad ostvarenih! U partiju protiv Elvesta ulazim zamoren analizom prekida sa Vejngoldom, moj protivnik mora pobijediti  mene i Gavrikova za velemajstorsku normu. Iz primljenog daminog gambia, vec u 4.potezu prelazimo u slovenku, partija tece neobicno, sa ranim zaostravanjem. Zacudo, mada umoran, dosta dobro racunam, preuzimam inicijativu i dobijam u 38.potezu. Nekoliko sekundi prije Elvestove predaje, stolu prilazi Talj, baca brz pogled prema meni uz grimasu koja bi mogla znaciti: “Nije lose momak”!?

    U poslednjem kolu, ponovo pun samopouzdanje lijepo pobjedjujem Psibila. Dolmatov je 1. sa 9,5 iz 14, slijedi Kuzmin sa pola boda manje, u grupi sam koja sa 8,5 dijeli 3-6.mjesto u drustvu  Gavrikova, Talja i Kocijeva. Dobijam ogromnu kolicinu rubalja, koje ne smiju da se iznose iz zemlje, rado bi ih poklonio Ljubisi, ali on energicno odbacuje takvu pomisao, savjetuje da odem u veliku robnu kucu GUM, na “Crvenom trgu”. Ponovo me prate isti ljudi, spavanje u hotelu “Sport”, odlazak u kupovinu. I pored velike trgovine, na izlasku iz zemlje, ostaje mi 200 rubalja, koje ostavljam pratiocima. Ruke su mi prepune, nejasno je kako sam sve to donio, vrativsi se u Beograd, do moje tetke Sene, u Milosa Pocerca broj 30. U istom ulazu zivio je slavni pisac Danilo Kis.        

Sreća je varljiva

[“Nije zivot sto i polje preci”-Boris Pasternak]

   Tog ljeta 1985. brojna sahovska porodica “otkrila” je Cetinje, u izuzetno lijepoj i funkcionalnoj Kongresnoj dvorani hotela “Grand” igrana je liga Jugoslavije. Prethodne tri lige odigrane su u Istri, dvije u Puli i jedna u Medulinu. Pula je bila mjesto sahovskog hodocasca, grad koji smo beskrajno obozavali. Prijatan miris borovine, koji vas zapahne cim izadjete iz voza, okrugli sank u hotelu “Brioni”, diskoteke u istom hotelu i na “Verudeli”, pozitivna energija kojom su zracile hiljade ucesnika sahovskog festivala, urezali su se zauvijek u sjecanje. I nezaboravne utakmice u malom fudbalu! Iz sjecanja mi izranja detalj kad su se oko centra igralista, startujuci na loptu, zestoko sudarili Vito Arapovic i Ekrem Cekro, obojica prilicno krupni i masivni. Ne bi to bilo cudno da nisu igrali u istoj ekipi! Vito se iskupio efektnim golom, ubrzo nakon toga. Priznajem, bio sam podozriv i nezadovoljan zbog izmjestanja lige iz pulskog raja, ali postepeno smo otkrivali cari prve jutarnje kafe u cetinjskoj Gradskoj kafani, u sjenci gustog drveca, penjanja na “Orlov krs,” obilaska brojnih cetinjskih znamenitosti i korzoa, u prvim vecernjim satima. Na slobodan dan, isli smo na Lovcen, savladali 461 stepenicu da bi se poklonili velikom Petru II Petrovicu Njegosu. Na Cetinje sam stigao direktno iz Poljske, gdje sam u banji Polanica Zdroj, igrao memorijal Akibe Rubinstajna [9.kategorija]. Pocelo je dobro, dvije pobjede uz dva remija, bijele figure u petom kolu protiv IM Grinberga, iz bivse Demokratske Republike Njemacke. Ta partija je u mojoj svijesti ostala granica, kad su stalan uspon, poceli pratiti sve cesci padovi. Forsirajuci remi poziciju, presao sam dozvoljenu mjeru rizika i dozivio poraz.T urnir sam zavrsio na -1, kao i memorijal Bore Kostica, nesto kasnije. Tokom jedne visecasovne setnje moskovskim ulicama, sa Ivanom Sokolovom, oktobra 1985. Ivan je zastao i sasvim van konteksta prethodne diskusije rekao: “Znas sta, ja mislim da ti nisi vise tako perspektivan, kao sto je izgledalo”!? Iznenadjen, samo sam odgovorio: “Nemoj tako Ivane”.       

    Zadovoljstvo ponovnog susreta za sahovskom tablom sa Taljem dogodice se neocekivano brzo, u oktobru iste godine. U Centralnom sahovskom klubu, u Moskvi, u okviru Kupa evropskih sampiona, jugoslavenskom sampionu sarajevskoj “Bosni”, protivnik je slavni “Trud”. “Bosna” je bila veliki sahovski hit osamdesetih, sa pet uzastopnih trijumfa na ligama SFRJ, ali razloga za optimizam, protiv takvog protivnika nije bilo previse. Moskovski organizatori bili su, ne malo iznenadjeni, kad su umjesto predvidjenih deset, ugledali 29 clanova nase delegacije! Rjesenje je uvijek na dohvat ruke, kad postoji dobra volja, smjestaju nas u hotel “Beograd”. Pocetak je oktobra, vrijeme prijatno, jos su daleko moskovski mrazevi, na partije odlazimo laganom setnjom. Igra se na sest tabli, dvokruzno, na prvoj Beljavski-Kurajica, na drugoj Talj-Drasko itd. Vec u prvoj partiji pruza mi se prilika za veliku borbu sa Taljem, ali u manje povoljnim okolnostima u odnosu na Talin. Branim se Slehterovom varijantom:1.d4-d5 2.c4-c6 3.Sc3-Sf6 4.e3-g6 5.Sf3-Lg7. U 13. potezu Talj igra neugodnu novost 13.Df4, ne reagujem najbolje, u daljem toku pokusavam popraviti poziciju, ali prednost bijelog, u rukama jednog Talja vodila je lijepoj pobjedi. U drugom krugu Tartakoverova varijanta daminog gambita, remi u 16.potezu. Nakon partije prelazimo u salu za analize na prijateljski cuger mec od 4 partije, pobjedjuje Talj 2,5:1,5. Nismo previse nezadovoljni minimalnim porazom od dva razlike, a razlog za zadovoljstvo bio je gest organizatora da nas povede na mec za titulu prvaka svijeta Karpov-Kasparov. Velelepna dvorana pozorista Cajkovski, osmi je oktobar, igra se 13.partija meca. Goran Dizdar i ja smjestamo se desno od glavnog ulaza, blizu sudijskog stola, dvadesetak metara od igraca.Kasparov ponovo bira neugodnu i dugo vremena, u turnirskoj praksi zapostavljenu varijantu, protiv nimcoindijke. Dinamika koju Kasparov udahnjuje u svoje figure i poteze, zagonetna je za Dizdarov i moj klasicni pristup sahu, s nevjericom konstatujemo da nam tu nista nije jasno, kad pomislimo da je Karpov u teskocama, pronalazi parade na sebi svojstven nacin. Izlazimo na kratko u veliki hol, pored nas prolazi najpoznatiji clan analizatorskog tima Karpova, slavni Efim Petrovic Geler, neko ga u prolazu pita, da li je Karpov u teskocama, osmjehuje se i kaze lakonski: “Nicevo strasno” (nista strasno). Partija zavrsava remijem u 24.potezu.

    U novembru, samo mjesec dana kasnije, igrao sam na memorijalu Aleksndra Kotova u Tbilisiju [1.480.000 stanovnika],glavnom gradu Gruzije.Nalazi se u srednjem Zakavkazju u dolini rijeke Kure.Osnovao ga je Vaktang Gorgasali [Vakhtang Gorgasali], kralj Kavkaske Iberije [drzave prethodnice danasnje Gruzije], sagradivsi ga 458.godine na mjestu gdje je tokom lova pronasao izvor termalne vode, a ime grada u prevodu znaci topli izvor. Smjesteni smo u hotelu “Iveria”, uzivamo u panorami grada. Glavne zvijezde turnira osme kategorije su Misa Gurevic i Leonid Judasin i bas ce moje partije s njima predstavljati onu tanku nit koja dijeli uspjeh od neuspjeha

 U drugom kolu protiv Gurevica dugo je trajalo manevrisanje, bijeli uspijeva stvoriti slobodnjaka na A liniji,njegov neugodni lovacki par vrsi pritisak na crnu poziciju, nakon 51..h4,

bijeli ima dva dobitnicka poteza kraljem, ali u obostranom cajtnotu bira treci, koji ga vuce prema ponoru poraza. 52.Kh3?-Sd5! 53.ed5-Df4 54.dc6-Df5 55.Kg2?

55..Df2? Da nije vec drugi cajtnot u partiji, bilo bi se lako odluciti za 55..h3! sa momentalnim dobitkom, ali napeta, iscrpljujuca borba i okolnost da je 56.potez granica za izlazak iz cajtnota, dovode me u zabludu. Htio sam jednom ponoviti i zatim na miru nastaviti, ali nakon 56.Kh3-Df5, bijeli igra 57.Kh2, nervozan i deprimiran, poziciju koja jos uvijek daje dobre sanse na pobjedu, uskoro remiziram.             Protiv Judasina, negdje sredinom turnira, primjenio sam zanimljiv potez [preporuka VM Pere Popovica] 10..Se5, u Tarasevoj varijanti francuske odbrane. Ponovo velika borba, cest saputnik, cajtnot, pjesak manje u topovskoj zavrsnici, kljucna dilema u 40..potezu i greska. Trebalo je odigrati kraljem na 7. red, jer u svom 41. potezu Judasin to sprecava, sto ce imati sustinski znacaj i odvesti ga do pobjede.

    Kasnije gubim u blokadnoj francuskoj protiv Tamaza Giorgadzea, zavrsavajuci na 9.mjestu sa 4,5 iz 11. Slobodan dan iskoristili smo za organizovani odlazak na Nacionalni stadion [kapacitet oko 55.000 gledalaca], na kome svoje utakmice igra Dinamo. Ovog puta u okviru nekog od evropskih kupova igraju Spartak [Moskva]-Nant [Nantes], iz istoimenog francuskog grada. Samo bi Nebojsa Sofranac mogao odgonetnuti zasto je Spartak igrao tako daleko od Moskve, vece je blago i prijatno, navijam za Nant jer igra Vaha Halilhodzic. Nant je pobijedio golom Turea, koji je gledaliste neocekivano burno pozdravilo.  Sledeci odlazak u Sovjetski Savez dogodice se za tri godine.

Šetnje sa Bronštajnom (Bronsteinom)

     Mirno su proticali suncani junski dani zrelog proljeca 1988. Od Neretve dopiru mirisi borovih kora i vrba, iz komsijskih basta, miris lipe u cvatu,osobenost najljepseg mjeseca u godini, kako je smatrao Jovan Ducic. Zove me Damljan [Branko Damljanovic] iz Beograda prenoseci vijest koja me raduje. Trebao je da igra u Podmoskovlju na turniru 12. kategorije, ali mu se ne putuje, misli da cu rado pristati da ga mjenjam i ne grijesi!

    Na Seremetjevu 2 kontrole su uvijek detaljne, dobijate deklaraciju koju popunjavate i mnostvo papira kojima i ne slutite svrhu i namjenu, ali smo odavno zapamtili savjet da sve sacuvamo do povratka, za svaki slucaj. Carobna rijec sah, osvaja i najvece bedeme, izaziva poglede postovanja, opet me primaju siroki bulevari Moskve. Turnir se igra u Protvinu [37.000 stanovnika], oko 100 kilometara, juzno od Moskve, na lijevoj obali rijeke Protva, po kojoj grad i dobija ime. Protvino je novo naselje, osnovano 1960., sa statusom grada od 1989. Jedan je od najvecih nucnih centara u Rusiji sa Institutom fizike visokih napona, otvorenim 1963.godine. Grad je sasvim potonuo u nepregledne borove sume, sa mnostvom sportskih terena, idealna je lokacija za pripreme sportista. U istoj dvorani igraju se velemajstorski turniri 12. i 8.kategorije. Mladi talenti sa B turnira postali su veoma brzo jaki velemajstori. Zanimljivo je  pogledati tabelu, sa danasnje distance.1-2.Drejev i  Cehov 8,  3.Zajcik 7, 4-5.Kocijev i Arhipov 6,5  6. Sorokin 6,  7.Henkin 5   8-9.Igor Zajcev i Misa Pavlovic 4,5  10.Silvio Danailov 3,5  11.Matlak 3,5  12.Torstens 3. Pamticu turnir po otpornosti koju sam ispoljio crnim figurama, remizirajuci protiv: Psahisa, Kajdanova, Razuvajeva, Vizmanavina i Haritonova.

    Sergej Smagin je bio inicijator ideje da odmah poslije partija odlazimo na utakmice malog fudbala,  jer se tako najbolje smanjuje napetost. Rukometni teren, mala oaza u srcu borove sume, suton koji  polako gasi dan i velika volja za pobjedom kod Kajdanova, Cehova, Smagina, Torstensa, Zajcika, Arhipova, igramo li to paralelni, fudbalski turnir!? Sredinom turnira stize veliko sahovsko i fudbalsko pojacanje, Artur Jusupov. Sa suprugom Tatjanom i slavnim trenerom i sahovskim piscem Markom Dvoreckim, dolazi da odmori i prikupi snagu za super sampionat SSSR-a, koji je na pragu. Ulaskom Jusupova, u ekipu, gdje smo, pored ostalih Smagin i ja, nasa obrana postaje neprobojna, Jusupov je izuzetno fizicki spreman i dobar fudbaler, sa velikom bradom i osmjehom djeteta,veoma je simpatican. Gena Zajcik protestuje, trazi da se ekipe odaberu drugacije, stalni posmatraci  Dvorecki i Razuvaev i Misa Pavlovic uzivaju. Dvorecki je trenirao Dolmatova i Jusupova od njihovih malih nogu, govori da je Dolmatov veliki prirodni talenat, koji sjajno igra zavrsnice [u to sam se uvjerio, cak dva puta], odusevljen je igrom Jusupova u mecu kanditata protiv Timana, 1986.godine [6:3], kad je dobio dvije partije bijelim, protiv grinfeldove odbrane, u minijaturi.

    Glavni sudija A turnira bio je proslavljeni David Jonovic Bronstajn, zajedno sa Misom Pavlovicem imao sam rijetku priliku i zadovoljstvo da upijam njegova originalna razmisljanja, da tokom dugih setnji pijem sa izvora ideja! Prekinuti mec Karpov-Kasparov jos je predstavljao poligon razlicitih misljenja; da li je trebalo prekinuti mec, kome je prekid odgovarao. Sjecam se, nasa tadasnja javnost stala je, uglavnom na stranu Kasparova, Bronstajn nije favorizovao ni Karpova ni Kasparova, ni sa jednim nije bio posebno blizak. “Da, trebalo je prekinuti mec, ali ranije i proglasiti [ostaviti] Karpova prvakom, jer pretendentu koji ne moze od 31 partije dobiti ni jednu, ne moze se beskonacno davati sansa! Neobicno razmisljanje, mada ce Kasparov izrasti u velikog sampiona. Govorio je o svom uvazavanju Paula Petrovica Keresa, koji je bio mozda najveci ekspert za spanku. Bila je to era Botvinika, sampioni diktiraju modu, sah tog vremena zasnivao se na klasicnim, pozicionim obrascima, koje je Bronstajn uvazavao, ali i pokusavao povremeno rusiti. Partija Keres-Bronstajn, 1.e4 Bronstajn dugo razmislja, prije odigranog poteza 1..c5 govori svom velikom protivniku: “Paule Petrovicu, ja naravno znam da je najbolji odgovor 1..e5, ali bih pokusao ovako!? Izuzetno je cijenio Fisera, njegovu principijelnu i dosljednu igru, trazenje najkraceg puta do pobjede: “On je kao krilo u fudbalu, ali za razliku od recimo Garince, koji je koristio cuveni dribling da zaobidje protivnika, njemu se protivnik sam sklanjao, jer je namjeravao proci kroz njega!? Svidjao mu se smisao za humor Borisa Spaskog, pricao nam je da je Spaski prije vecine vaznih meceva prestajao sa radom zadnjih mjesec dana i odlazio u omiljeni crnomorski grad Soci. “Mi smo izmisljali varijante, sjecam se radosti kad smo pronasli i uveli u praksu, potez c6 u kraljevoj indijci, upkos slabljenju pjesaka na d6. Sretao sam ga i kasnije, Polanica Zdroj, Rim i zadnji put u Ubedi [1996.] spanskom gradu u blizini Linaresa. Vecina igraca je igrala dva vezana opena, Linares i Ubedu, Bronstajn samo ovaj poslijednji. U drugom kolu je izuzetno efektno pobijedio Smbata Lputjana, ali je kasnije popustio, tesko mu je pao poraz protiv jednog manje afirmisanog igraca, crnim figurama u francuskoj odbrani. “Zamislite on mi se poslije partije obraca prisno, moskovski: Davide Jonovicu, hocete li da pogledamo partiju, a u toku cijelog turnira nije se pozdravio sa mnom, pruzio mi ruku. Odbio sam, ja sam francusku odbranu igrao sa samim Botvinikom, zasto bi meni bilo zanimljivo da analiziram s njim”!?  Igrali smo medjusobno dva puta, dva borbena remija cine me sretnim. Odlicna igra crnim, mogla je otvoriti vrata uspjeha, od tri partije protiv Engleza bijelim figurama, ocekivao sam dosta a dobio malo, dva remija i poraz protiv Dejvisa. Dajem i tabelu naseg turnira: 1-4.Vizmanavin, Razuvaev, Kajdanov, Psahis 6,  5-6.Cernjin i Haritonov 5,5  7. Dejvis 5  8.Drasko 4,5  9.Smagin 4  10.Levit 3,5  11.Konkvest 3.

    Avionom Moskva-Beograd leticemo tek za tri dana, Misa Pavlovic i ja odlazimo u moskovski hotel “Sport”, pruza nam se prilika da uzivamo u partijama super sampionata SSSR-a, listu ucesnika predvode Kasparov i Karpov.

Pod suncem Sočija


     Borove sume Protvina, cari idilicnog seoskog ambijenta, postali su dio sjecanja, sad smo u Svjetskom trgovackom centru, popularnom “Hamer centru”,  sagradjenom 1980. uoci olimpijskih igara u Moskvi, super sampionat SSSR-a, 14.kategorije, istinski je sahovski praznik. Prvo kolo donosi lijepu pobjedu Salova, crnim figurama protiv Mise Gurevica, Ejngorn vec u 25.potezu dobija Vaganjana, mlada zvijezda u usponu Vasja Ivancuk, pobjednik velikog opena u Njujorku, nekoliko mjeseci ranije, pobjedjuje Halifmana, a Karpov Haritonova. erbi kola Jusupov-Kasparov donosi velika uzbudjenja u grinfeldovoj odbrani, utisak je da bijeli ima znacajnu prednost, pak, remi u 31.potezu. U sali su mnogi ucesnici naseg turnira, Psahis, u zadnjim redovima razgovara sa mladom smedjokosom djevojkom, veoma skladne figure, dvadesettrogodisnjom gimnasticarkom, primjecujem i novinara Ratka Knezevica kako razgovara sa Jevgenijem Bebcukom.

    Misa Pavlovic i ja najvise se druzimo sa Zajcikom i Silviom Danailovom, obilazimo Moskvu, trazimo ploce Vladimira Visockog [1938-1980], glumca Pozorista na Taganki, filmskog i televizijskog glumca, pjesnika, kantautora. Visocki sam pise rijeci i muziku pjesama koje interpretira uz gitaru. Zivio je boemski, razuzdano, uzletio visoko, stekao ogromnu popularnost, presao onu zacaranu granicu od 38 godina, kad su umirali najveci pjesnici [Puskin, Ljermontov], ali “Bela moskovska roda na belo se vinula nebo” [Bulat Okudzava]

“I tako, ostavljam pozadi sve

Pod sumornim i sivim ovim nebom:

Karanfila, ljubicica opoj svez

I suze pomesane s mokrim snegom.

Moskva ne veruje suzama…svojim-

Ja vise nisam pripravan za cvil.

A sada zurim k dvobojima novim,

I kao vazda-pobeda je cilj”!

[dio pjesme Romansa-Vladimir Visocki].

    Rucamo u znamenitom restoranu Prag, vozimo se taksijem, nije to snobizam, takva su vremena bila, niskih cijena i dinamicnijeg zivota. U derbiju 2.kola Kasparov-Ivancuk igra se engleska, Kasparov se mrsti, kao da nije zadovoljan, Ivancuk silazi sa velike bine i lezerno seta iza zadnjih redova publike. Utisak ipak, vara, Gari je u svom elementu, Vasja predaje u 24.potezu. Ilja Smirin u velikom stilu pobjedjuje Smislova, poslije samo 28 poteza. Prilazi mi Jurij Pavlinovic Sokolov, otac slavnog velemajstora Andreja, pita da li bih igrao u Sociju [01-25.09.], pristajem bez razmisljanja. Kasparov i Karpov, zajednicki su pobijedili na sampionatu [11,5 iz 17], 3-4. podijelili Jusupov i Salov [10] itd.

    Na beogradskom aerodromu, dva mjeseca kasnije Branko Damljanovic i ja cekamo poziv u avion, za Moskvu. Carinske formalnosti su obavljene, treba da stignemo na Seremetjevo 2  oko tri popodne po moskovskom vremenu [oni idu dva sata ispred nas], kao i uvijek, neko ce nas sacekati. Avion je medjutim, krenuo sa 12 sati zakasnjenja, u Moskvu stizemo u 3 sata nocu! Nigdje nikoga, okrecem neke telefonske brojeve, bunovni glasovi ne zrace optimizmom, sjetim se Jurija Sokolova, odvozi nas u veliki hotel “Rusija”, pored Kremlja. U Soci stizemo oko podne, smjestaju nas u hotel “Primorsko”, pogled luta prema pucini Crnog mora i neobicno bujnoj suptropskoj vegetaciji. Soci [334.000 stanovnika], jedno je od najpopularnijih ljetovalista Rusije, osnovan 1838.pod imenom Aleksandrija, kao vojno utvrdjenje, a naselje je dobilo rang grada i danasnje ime 1896.godine. Blage zime, duga ljeta, banje u blizini, izuzetan predio u blizini Kavkaza, pogled sa plaza na vrhove planina stalno pokrivenih snijegom, mnostvo hotela, razlozi su sto Soci posjecuje oko 4 milona turista godisnje. Velika botanicka basta, sa tropskim kulturama iz mnogih zemalja, Zimski teatar koji se sastoji od 88 Korintskih stubova, sa statuama tri od devet grckih muza:Talie [Thalia-muza komedije], Melpomene [muze tragedije], Terpsikore [Terpsichore-muza plesa], rad ugledne sovjetske skulptorke Vere Muhine [Vera Mukhina,1889-1953.], neke su od glavnih turistickih atrakcija grada. Jelena, Natasa i Irina, koje rade kao prevodioci na turniru, prenose nam prva saznanja o gradu, dok sjedimo na terasi hotela, uzivajuci u igri sunca i mora, koja prija svakom oku.

    Poslednja dva turnira odigrao sam dobro, na memorijalu Akibe Rubinstajna, u Polanici Zdroj, osvojio 3. mjesto iza Cernjina i Goldina, ispred Bronstajna,Vojtkijevica, Arsaka Petrosjana, Mihaila Cejtlina, a na ligi SFRJ, na Brezovici, debitujuci za beogradski Partizan, ostvario + 1 na drugoj tabli. Na prvoj tabli igrao je Branko Damljanovic, ali mu nije islo, postigavsi rezultat znatno ispod svojih mogucnosti. Na pocetku turnira u Sociju bio je u nekom sentis raspolozenju, nocu citao knjige [Tren1, Tren 2-Antonija Isakovica], pojavljivao se tek na rucku, ne udostojivsi nas, onako bunovan, rijeci i pozdrava, na djevojke ostavljao tajanstven ali povoljan utisak. Zene izgleda privlaci doza misticnosti, Irina se naginje prema meni govoreci za Branka: Очень умный человек (“Veoma pametan covjek”)!? Prve dvije partije remiziram, ali zatim slijedi serija, kakva mi se dogodila samo dva puta u karijeri; tri uzastopna poraza. Gubim protiv Arnasona i Polugajevskog, bijelim a Dolmatov me u sjajno vodjenoj zavrsnici, koju je Mark Dvorecki publikovao u knjigama i casopisima, po drugi put pobjedjuje. Start koji malo obecava, dugo trajanje turnira i male sanse za radikalan zaokret, realni su razlozi za neraspolozenje, cudim se, jer nije tako! Izuzetna ljepota predjela, “blisko osjecanje vidika i neba”, gotovo svakodnevno kupanje i partije stonog tenisa, pored plaze, vecernje setnje, sasvim me relaksiraju. Znam da bi samo jedna lijepa pobjeda prepustila zaboravu prethodna posrtanja, slutim da ce se dogoditi.     

Pobjeda protiv Barejeva

 

    Nakon toliko slobodnih i dana kad se igraju prekidi, stalnih odlazaka na plazu, pomalo zaboravljamo sta radimo u Sociju i kojim smo povodom dosli!? Engleski IM Viliam Votson [William Watson, GM od 1990.], koji sjedi preko puta, na pocetku sestog kola vraca me gorkoj turnirskoj stvarnosti, ali njegovo razmisljanje na pocetni potez traje neuobicajeno dugo. Osjecam da to nije slucajno, igra 1..e4 i nudi remi, moja turnirska pozicija i razum nalazu da prihvatim, uz molbu da popunimo formular igrajuci nekoliko poteza. Votson nedvosmisleno odgovara da njegova ponuda vazi samo u ovom trenutku! Nakon mog pristanka da remiziram, turnirski zivot tekao je normalno 2-3 dana, a onda mi prilazi glavni sudija velemajstor Vasjukov i blagim tonom saopstava da ima razumijevanje za nas remi, ali u FIDE treba poslati partije, ja ipak nisam odigrao niti jedan potez, predlaze da se sastanu akteri i sudije. Sastanak je otvorio Vasjukov, razlozno i stalozeno, ali je zestok ton nametnuo njegov zamjenik, Vladimir Dvorkovic, koji je povremeno bio clan Kasparovljevog staba. “U Sociju su igrali veliki asovi engleskog i jugoslavenskog saha, Spilman i Gligoric, borili se zestoko za svaki remi.” Zatim me neocekivano upozorio da ne mislim da je moja odgovornost manja zbog crnih figura, dodajuci da igraci, uostalom imaju veliku odgovornost prema publici i organizatoru. Neocekivani obrt desio se kad je rijec uzeo Votson: “Tacno je da mi imamo obaveze prema organizatoru, ali ima i organizator prema nama. Vec dva dana ne mogu da spavam zbog nesnosne buke u hotelu!” Zavrsilo je uvjeravanjem Dvorkovica i Vasjukova da ce propusti biti ispravljeni!? Irina, koja je primijetila moju uzrujanost tokom diskusije Dvorkovica, pridruzuje mi se u setnji promenadom uz more. Ispred jedne improvizovane slasticarne pedesetak ljudi mirno, disciplinovano cekaju u redu za sladoled, hoce li onaj pedeseti odustati cekajuci bolju priliku? Nece, jer “navika je druga priroda”-[Gete].

    Odlazimo svakodnevno na rucak u hotel Zemcuzinu [Zhemchuzhina]; borsc, crni kavijar, pileci file, vecernje setnje pored mora, bonaca, ribarske barke koje naziremo na pucini, ljepota trenutka, luna nas prati, svuda. Proslavljeni Lav Polugajevski, poceo je u drugom dijelu turnira dolaziti na plazu, ni njemu nije islo najbolje, mada je Soci grad njegovih velikih uspjeha; jos 1963.pobijedio je sa 8,5 iz 11, ispred Smislova [7], jedanaest godina kasnije pobjedjuje sa 11 iz 15 ispred Suetina, a zatim dijeli 1-2 mjesto sa Svesnikovom, 1976.godine [10 iz 15]. Obicno bi stajao s rukama prekrstenim preko stomaka i pricao temperamentno i zanimljivo. “Veliku energiju oduzeo mi je cetverogodisnji rad sa Karpovom, koji je pokazivao ogromnu snagu kad dobije u ruke nove ideje, a nije se mnogo ni trudio da ih sam pronadje.” Govorio je o svojim cuvenim mecevima kandidata sa Taljem i Korcnojem. Protiv Korcnoja je izgubio ubjedljivo njihov prvi mec 1977 [8,5:4,5], na medjuzonskom turniru u Rigi 1979, ponovo se plasirao, drugi je iza Talja, koji pobjedjuje u briljantnom stilu [14 iz 17]! Talj je blistao i na super turniru u  Montrealu 1979. podijelivsi 1-2. mjesto sa Karpovom sa 12 iz 18 ispred Portisa [10,5] i bas sa probudjenim genijem Polugajevski ce igrati u Alma-Ati, 1980. Prije meca prilazi mu Viktor Baturinski iz sovjetske sahovske federacije, govori mu, [sta god to znacilo]: “Lave Abramovicu, mi smatramo da Talj ima bolje sanse od vas protiv Korcnoja” Polugajevski, uzbudjen, kao da ponovo prozivljava te trenutke, saopstava nam svoj tadasnji odgovor: “Vi morate znati da Talj protiv mene nema nikakve sanse”! I zaista, protivno ocekivanju sahovske javnosti, Polugajevski pobjedjuje 5,5:2,5.

    Novi mec sa Korcnojem, izvanredna priprema, neizvjesnost do samog kraja. Korcnoj, disident i emigrant iz SSSR-a od 1976. znao je svojim zaokama da pecne sovjetske analizatorske stabove, a i protivnike. Prije jednog meca, na pitanje da li strahuje od sovjetskih analizatorskih laboratorija odgovorio je: “Ne mogu oni nauciti, koliko ja mogu izmisliti”! Polugajevski govori da je bio tako istreniran da je za vrijeme meca sa Korcnojem 1980. mogao zaspati 5-6 minuta u toku partija! Stavio bi ruku preko lica, kao da razmislja, a zatim bi znatno svjeziji, nastavljao igru. Korcnoj je uspio dobiti zadnju partiju i mec [7,5:6,5].

    Moja partija sa Zenjom Barejevom igrana je u drugoj polovini turnira, lijepa pobjeda iz Vrnjacke Banje koju sam ostvario protiv njega budi izvjesni optimizam. Barejev bira holandsku odbranu, nemajuci nikakvo narocito oruzje protiv nje, odlucujem se za englesku postavu. Zrtvujem kvalitet u 31.potezu i nakon 32..Kg7

ulazimo u zamrsene komplikacije; 33.e4!-Lc1  34.Tc1-Se4  35.Le4-Dh6  36.Tf1-de4  37.Sd5-Td5?  38.Df8 1:0. Veliko zadovoljstvo i nada da mogu napraviti znacajniji zaokret.

    Nekoliko dana kasnije, igram crnim protiv Psahisa, tri zadnja pokusaja protiv moje francuske odbrane nisu mu donijeli vise od remija, malo kasni na partiju dok ja setam. Igra 1..c4 i kaze saljivo: “Ajde, igraj sad francusku”!? Izbor se pokazao ispravanim, poslije velike borbe gubim partiju, nista od turnirskog preokreta.

Dajem tabelu: 1.Dolmatov 9,  2. Psahis 8  3-6.Barejev, Dohojan, Arnason, Holmov 7,  7-8. Smagin i Helgi Olafson6,5  9-10.Polugajevski i Votson 6,  11-12.Damljanovic i Vajser 5,5 13.Drasko5  14.Amador Rodrigez 4. Pomijesano raspolozenje, slab plasman, ali lijepi utisci sa turnira, imao sam 25 godina, sve je jos bilo ispred mene. “Mladost i ljubav, najljepsi su pokloni od zivota” [Jovan Ducic].

P.S. Zbog mog odlaska u Francusku, trenutno se prekida ovaj serijal. U nastavku, sredinom maja pisacu o turnirima u tadasnjoj Cehoslovackoj, zasto su me skinuli s voza, o zenama na

autobuskoj stanici i svercerima iz Kosica, povratku u Talin, Sen Zermen de Preu, pariskom kafeu “Cloatre”, u blizini crkve “Notrdam”, pokusati decenije putovanja sazeti u pedesetak recenica.    

    Zapisi iz Cehoslovacke

“Ja volim jesen, to setno godisnje doba kao stvoreno za secanja. Kad sa drveca pootpadne lisce, kada u suton na nebu jos stoji ridji odsjaj koji zlati uvelu travu, prijatno je gledati kako se gasi sve sto je jos do malocas gorelo u vama.” [Gistav Flober-“Novembar”]
    Voz se priblizava Madjarsko-Cehoslovackoj granici, kasni je novembar 1988.godine. Putujem na velemajstorski turnir u Stari Smokovec, ocekujuci nastavak uspjesnih i prijatnih cehoslovackih iskustava. Cetiri godine ranije, pobijedio sam na jakom open turniru u Pragu i bio drugi na velemajstorskom turniru, iza Cernjina, na  istoj pozornici hotela “Grand,” kojoj se i sada priblizavam. U rano jutro dolazimo na granicu, izguzvana lica putnika, carinici bunovni i mrzovoljni ponavljaju uobicajena pitanja: “Gdje putujete, imate li krune”? Bilo je zabranjeno unositi i iznositi cehoslovacke krune, pravilo nije uvijek dosljedno primjenjivano, ali ovog puta bili su principijelni i strogi. Nasli su kod mene izvjesnu kolicinu kruna, za tadasnje jugoslavenske prilike i standard neznatan novac, nakon krace rasprave prvi put sam skinut sa nekog voza! Sjedim u jednoj velikoj prostoriji, sasvim sam, prolaze vec dva sata, niko mi ne prilazi, a ne mogu da procijenim tezinu mog prestupa, zemlje tzv. real socijalizma imale su specificne arsine.

    Cekam i prisjecam se vedrijih trenutaka iz 1984., “zlatne Prahe” sredinom avgusta, dugih setnji u zimskom ambijentu Visokih Tatri, starog i otmjenog hotela “Grand” u srcu Starog Smokoveca. Uobicajena guzva i vreva beogradske zeljeznicke stanice, avgust, kad gori asfalt a velegrad se seli u Dalmaciju i Istru. Poznato lice na peronu sa kojeg polazi voz za Prag; tadasnji sahovski majstor, kasnije IM Osman Palos iz Tuzle, sahovski zanesenjak, boem, sarmer, kozer koji je sjajno  pricao viceve, a njegov veliki sahovski talenat bio je u koliziji sa brojnim strastima i preokupacijama.

    U praskom hotelu “Flora” bili smo cimeri za vrijeme open turnira, bicemo i dvije godine kasnije za vrijeme opena u Puli, kad Osman pobjedjuje sa 10 iz 11! Praski turnir igrace i velemajstor Pera Popovic, koji je sjajno odigrao “Bosnin” velemajstorski turnir, aprila 1984. godine, kad je pravo sa odsluzenja vojnog roka, dosao na pozornicu sarajevskog novog hotela “Holiday Inn.” Pobijedio je u lijepom stilu jednog od pobjednika Jana Timana, a protiv drugog, legendarnog Viktora Korcnoja prekinuo u neobicnoj poziciji; imao je dva lovca protiv skakaca. Korcnoj je skakaca drzao na poljima b2, b7 i g2, g7, kako se i preporucuje, sa recepcije kultnog sarajevskog hotela “Evropa”, Pera je odrzavao vezu sa ekspertom za zavrsnice velemajstorom Vladom Kovacevicem iz Zagreba, partija je imala vise nastavaka, na kraju, ipak, remi.

    Na praski turnir stigao je nakon velemajstorskog turnira u Poljskoj na kom je pobijedio VM Viktor Gavrikov, sa 1,5 poen prednosti ispred VM Andreja Sokolova. Popovic je podijelio 3-4.mjesto, bio je pun utisaka o druzenju sa Sokolovom, ispijenim pivima, u cvijetu mladosti koja piri u dahu sto bi rekao Balasevic. Igrao je Splicanin Mirko Jukic, kasniji IM, beogradski advokat Dusko Trifunovic, a mercedesom velemajstora Stanimira-Caneta Nikolica, stigli su IM ing. Kemo Osmanovic i Cacanin Lovric. Nastupili su poznati velemajstori Bagirov, Plahetka, Lehtinski, kao i Mokri, Mozni, Pribil. Bio je to specifican turnir, Canetovi prijatelji iz nase ambasade u Pragu organizovali su vecere, donoseci jagnjece pecenje, svako od nas je davao izvjesnu sumu novca, pored nas iz Jugoslavije sjedile su sestre Hund iz Njemackog grada Leverkuzena. Barbara je bila zenski velemajstor, Izabela majstor fide, atmosfera krajnje opustena, pjesma i razuzdanost, potoci alkohola. Ima ljudi koji su majstori da naprave atmosferu, Osman i Kemo bili su eksperti! Kemu pamtim sa kviza iz sedamdesetih, koji je vodio slavni Mica Orlovic. Pobjedjivao je u nekoliko emisija, sjecam se pitanja: “Koji je bio dobitnicki potez Bobija Fisera u petoj partiji meca sa Borisom Spaskim u Rejkjaviku, 1972.godine”? i Keminog munjevitog odgovora 27.. La4! Pricao mi je ovih godina kako je razbijao izvjesnu tremu, pred emisiju. Primijetio je da Mica pije iz case za jogurt, skonto je da je to viski, koji su od tada dijelili! Deset godina nakon Praga, Kemo ce, kao selektor, dovesti sahovsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine do istorijskog uspjeha, srebrne medalje na moskovskoj olimpijadi. Jedne od tih praskih veceri, Dusko Trifunovic, onako otmjenih manira i drzanja, odlazi prije ostalih sa sjedeljke, pozdravljamo se ljubazno s njim, samo je Kemo oprezan, pita ga: “Jesi li uso lovu!? Osman mi jedne druge veceri, dok sjedimo u baru “Lucena” u blizini “Vaclavskih namesti” govori simpaticno pokroviteljski: “Razmisljao sam da li da dozvolim da ti ovako zivis, ali vidices da ce biti bolje za turnir”. I zaista, ponekad se sva zadovoljstva podudare, turnir sam igrao nadahnuto i lako, prevazilazio situacije koje su izgledale beznadezne.         Negdje u finisu turnira igrao sam protiv madjarskog IM Sabolsija crnim figurama, u Bogoljubovljevoj indijskoj odbrani zrtvovao piona za inicijativu, u mojim rukama izrazitog pozicioniste, razlozi za zrtvu brzo su postali sporni i neubjedljivi, prekid i nastavak koji slijedi isto vece. Sjedim na klupi velikog parka, ispred sale za igru, zalim se Popovicu i Jukicu, zbog koncepcije i vrlo vjerovatnog poraza u nezgodnom trenutku. Penjem se uz stepenice, pred salom stoji Sabolsi, prilazi mi i nudi remi! Nikad necu saznati sta ga je motivisalo za takvu ponudu, dobijam iznenadni vjetar u jedra, u predzadnjem kolu pobjedjujem Moznija i tezak ispit na samom kraju protiv VM Bagirova. Crne figure, Nimcoviceva indijska odbrana, lenjingradska varijanta, cini se da sam uspostavio ravnotezu, u poodmakloj sredisnjici nudim remi.Bagirov ustaje, neobicno dugo, mozda petnaestak minuta gleda pozicije od znacaja za plasman, vraca se i pruza ruku, remi koji me dovodi do trijumfa.

Trener Zuze Polgar

 

    Tri mjeseca nakon praskog opena, igrao sam velemajstorski turnir 8.kategorije, u Starom Smokovecu [oko1000m, nadmorske visine], popularnom turistickom i skijaskom centru, u Visokim Tatrima, planinskom lancu u sjevernom dijelu Slovacke. Dolazio sam vozom iz Madjarske, prosao pored slovackog grada Kosice, a stotinak kilometara poslije, sisao u gradicu Poprad, da bi tatranskom elektricnom zeljeznicom,popularnom “elektrickom”, stigao u 29 km. udaljeni Stari Smokovec. Poprad je pocetna stanica “elektricke”, koja povezuje Visoke Tatre sa ostalim dijelovima, a zavrsna stanica je Tatranska Lomnica, 5,9 km od S. Smokoveca. Velemajstori su smjesteni u stari, neobicni, odlicno ocuvani “Grand” hotel, blizu recepcije je turnirska sala. Smjestaju me u jedan paviljon, oko 500 metara od “Granda”, u susjednoj sobi boravi petnaestogodisnja Zuza Polgar, sa majkom Klarom. Moj raniji klupski drug iz sarajevske “Bosne”, povremeni trener i dobar prijatelj VM Milorad Knezevic [Knez] tih je godina intenzivno radio sa Zuzom, odlazio u njihov budimpestanski stan, pomagao u toku turnira. Rodjeni Cetinjanin [rodjen 1936.g.], odrastao u Pancevu, bavio se advokaturom, zbog cega je bio van sahovskih arena izmedju 68. i 73.godine, sa cvrstim, pozicionim stilom igre, krajem sedamdesetih godina dostize vrhunac svoje forme. Na sampionatu SFRJ u Zagrebu 1977. [open] pobijedili su IM Srdjan Marangunic i VM Ljubomir Ljubojevic [Ljuba je tada sluzio vojni rok u Zagrebu], sa 9,5 iz 13, Knezevic, Kurajica i Bonja Ivanovic, podijelili su 3-5 sa 8,5. Iste godine igrao je na velikom turniru u Lenjingradu, povodom 60 godina od pocetka Oktobarske revolucije, remizirao sa svjetskim prvakom Karpovom, na sampionatu Jugoslavije 1978. igranom u Beogradu, ponovo dijeli 3. mjesto, sa Matulovicem,Vladom Kovacevicem i Jurajem Nikolcem sa 9,5 [17], pobijedili su Ivkov i Matanovic sa 10 poena. Nastupio je na velemajstorskom turniru u Banja Luci, 1979. koji ce ostati upamcen kao pocetak meteorskog uspona Garija Kasparova. Knez je igrao za jugoslavensku reprezentaciju na evropskom sampionatu u Moskvi 1977. i u znamenitim mecevima Sovjetski Savez-Jugoslavija.             Dimitrije Bjelica je pisao nadahnuto o Bori Ivkovu pod naslovom: “Junak latinskih arena”, Knez je bio korifej istocnoevropskih, ucesnik bezbroj turnira u Cehoslovackoj, Poljskoj, SSSR-u. Ruski jezik govorio je skoro kao maternji, nekoliko sovjetskih velemajstora, na celu sa Romanisinom, jednom su satima pokusavali da nadju rijec koja ce mu biti nepoznata i nasli neku koja oznacava dio brodske kabine! Sjecam se entuzijazma sa kojim je, kao kapiten predvodio sarajevsku “Bosnu”, u godini kad smo Marija Petrovic Knez i ja dosli u klub i postali prvoligasi.

Pula, hotel “Splendid” u okviru kompleksa “Zlatne stijene”, druga liga, 1978. Knez igra na celnoj ploci, iza njega su IM Nedeljko Kelecevic i IM Vito Arapovic, dugogodisnji stubovi “Iskre”, kako se “Bosna” zvala do 1976., igra se na 6 seniorskih, i po dvije zenske i omladinske table. Knez je sjajno motivisao ekipu, kad sam ga pitao kako da reagujem na ponudu remija Vincica iz Zenice, buduci da sam kao bijeli pokvario poziciju, bio je izricit da ponudu glatko odbijem, na kraju sam dobio. Prije meca sa rijeckim “Kvarnerom”, Knez saopstava da je odbio remi dugogodisnjem prijatelju Nemetu, da i ostali igraju do krajnjih mogucnosti! Zapeli smo zestoko i ne primjecujuci da je Knez ipak remizirao u desetak poteza!? Radio je kao trener u klubu, unio neke nove manire u ophodjenju, govoreci svima Vi, dijeleci komplimente, ponekad davao i nerealna obecanja. Imao je neobican, dubok glas, pogodan za imitiranje, sto je inspirisalo MK Zarka Vekovica, [kasnije jednog od celnih ljudi “Bosne”]. Prostorije kluba tih godina bile su u “Jelicevoj” u blizini katedrale, Knez je za trenutak napustio sahovsko predavanje, i Veka odmah plasira imitaciju: “Znate sta Vekovicu, za godinu dana, Vi cete biti najmanje inter majstor”!? Celnici kluba su govorili: “Da smo svijecom trazili, boljeg ne bi nasli”.

Kasnije je postao veoma miroljubiv, na jednom turniru u SSSR-u, prije partije sa Suetinom, zvoni mu telefon u sobi, Suetin pita: “Milorad Vasiljic, da li je vase raspolozenje danas borbeno”?, a Knez, koji je i sam trazio nacin i priliku da ponudi remi, kratko odgovara: “Ne previse”! Na Balkanijadama, popularnim ekipnim takmicenjima, s pocetka osamdesetih, Knez je obicno drzao bank, pricao sarmantno i duhovito, o svojim putovanjima i brojnim avanturama. Volio je i da glumi i blefira, sjecam se njegovog razgovora sa najvecim savremenim putnikom medju nasim sahistima, VM Stefanom Djuricem, u Skoplju 1992.godine. Dragisa i ja sjedimo za stolom u hotelu “Panorama”, na brdu Vodno, jutro pred zadnje kolo skopskog opena, za susjednim stolom Knez i Stefan. Sutradan pocinje velemajstorski turnir u Prilepu, Knez ce igrati, pa nas iznenadjuje zasto ulazi tako duboko u finese razgovora sa Stefanom, koji u svom maniru putuje na neki daleki turnir. Dobro cujemo zavrsne akorde razgovora, Stefan: “Znaci Kneze, vidimo se prekosutra u Montrealu”, Knez odgovara veoma ubjedljivo: “Vazi”! Sutradan, autobus na liniji Skoplje – Prilep prevozi neke od ucesnika velemajstorskog turnira, Blagojevica, Knezevica, mene itd.!? Posjedovao je pripovjedacki dar i izrazitu duhovitost. Prije mog duela sa Barejovom, u 1. kolu velemajstorskog turnira u Vrnjackoj Banji 1987. dao je zanimljiv savjet: “Napadni ga zestoko, ali s vremena na vreme nudi remi”!? Iz susjedne sobe paviljona u Starom Smokovecu, cesto je dopirao gromoglasan smijeh, sta li je to Knez pricao, dok su se Zuza i njena majka zacenjivale od smijeha. Za nekoliko dana i ja cu postati clan te “smehotresne olimpijade”, Knezev humor bio je zasnovan na trenutnoj inspiraciji i grimasama, bio je beskrajno zabavan.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s